Dnevnik (samo)ubojice

Kao što rekoh, neæe biti bolje. Barem ne meni. Ništa ne može oprati ovaj gorki okus u mojim ustima. Jebena 10 godina drkanja na ovom jebenom faksu. Zašto? Pitam se, zašto?

Jesam li štogod nauèio? Jesam, gomilu gluposti koja nikome ne treba i od koje nikada neæu imati koristi, a ono što sam trebao nauèiti nisam. Ne svojom greškom, nego su ta predavanja jednostavno bila takva da se nije moglo ništa nauèiti. I tako sada na recimo kraju jebenog faksa, mene je sramota da znam elektrotehniku bolje nego fluide (hmn èekaj malo, ja ono studiram brodogradnju, halo, valjda bih u tome trebao biti bolji od nekog strojara sa proizvodnog smjera, a ono kita) ili još gore pomorstvenost. Što ja znam o ponašanju broda na valovima? Ništa, uostalom, to nije ni bitno. Tko se još zamara sa time koliko æe se brod ljuljati, ponirati ili posrtati, to uopæe nije bitno, osobito za putnièke brodove, jer koga je briga što æe putnicima biti zlo i muka. A da ne govorim o upravljivosti, jer zbilja nije bitno hoæe li se 200 metarski brod zabiti u obalu jer ga ionako remorkeri vuku (a vuku ga, zar ne?). A slièno je i sa malim brodovima. Umjesto toga, tlaèili su nas sa glupim predmetima tipa: sociologija te industrijska sociologija (razlika je u tome što je ova prva sociologija iz srednje škole, a ova druga je kao puno bitnija jer se uèe gluposti tipa kako poveæati produktivnost radnika, je kako da ne) što je po meni jako bitno, ili elektrotehnikom (hmn, znam da su tu elektrotehniku èak priznavali onima koji su se poslije prebacivali na FER kao Osnove Elektrotehnike I i II), organizacijom i poslovanjem brodogradilišta (iovako su sva brodogradilišta u tolikim gubicima da bi se ovaj ispit trebao zvati dezorganizacija i steèaj brodogradilišta), teorijom konstukcija (još jedan glupi ispit u kojem uèite mali milijun metoda za rješavanje problema èvrstoæe i vibracija, a veæina tih medoda se ne koristi jer daju samo približne metode, a da stvar bude gora veæinu tih stvari morate opet polagati ili u èvrstoæi ili u vibracijama), onda osnivanje brodogradilišta (osnivanje u ovom sluèaju znaèi projektiranje, kao da æe ikada itko od nas osnivati brodogradilište, kao da ih i sada nema previše), i ima ih još mali milijun koje bi trebalo izbaciti jer su po meni krajnje nepotrebi, no tko sam ja da se bunim. Ja sam ionako loš student (sa prosjekom 3,8 i dvije Rektorove nagrade), jer dobri studenti završe faks za osam godina (sa prosjekom 2,5), a ne jebu se kao ja deset godina.

I što reæi na kraju. Znam da æu imati novaca više nego prosjeèni graðanin ove države. I znam da æe mi biti dobro u životu (barem sa materijalne strane), ali ništa, ama baš ništa ne može oprati gorak okus izgubljenih godina, koje mi se nikada više neæe vratiti. Zahvalio bih se svim budalama koje su pisale program studija brodogradnje na FSB-u. Hvala vam. Nizašto.

I tako sam ja lijepo popadao sve ispite na koje sam izašao ovaj mjesec. Možda još dam koji na Dekanskom roku, ali èisto sumnjam. Jebiga. I tako ove godine ostajem bez prava. Nije da mi baš nešto znaèe, samo mi se ne da plaæati za svaki jebeni ispit 100 kuna. Samo se nadam æe mi se to jednoga dana isplatiti, ali duboko u duši znam da neæe.

Iz ove kože ne mogu pobjeæi. Volio bih da mogu, ali jebiga. Hoæe li sutra biti bolje? Ovisi kome. Meni sigurno neæe.

I tako je prošlo pun kurac dana. I proæi æe još pun kurac dana i ništa se bitno neæe promijeniti. I sve æe ostati isto. Svaki dan, svaki sat, svaka sekunda. Da sekunda jer ona je jedinica vremena. Tako kratka, a opet tako dugaèka.

I samo poimanje vremena, beskonaènosti i konaènosti i relativnosti svega jer jebena brzina svjetlosti preko koje se definira sekunda nije konstantna jer ovisi o našoj brzini pa time i ta jebena sekunda nije konstanta i zato vrijeme leti sporije što se brže kreæemo, no samo za nas i samo sa stajališta onih koji stoje jer za one koji stoje ostaje isto i onda oni ostare pun kurac, a mi tek par sekundi jer je sa našeg gledišta zbilja prošlo samo par sekundi, a sa njihovog možda i par godina. I upravo zbog toga putovanja u svemir neæe biti moguæa jer èak i da letimo brzinom bliskoj brzini svjetlosti proæi æe pun kurac vremena za one na Zemlji dok se ovi koji su poslani u svemir vrate kuæi, osim ako glupi Einstein nije zajebao svoju teoriju i ako sve ovo nema smisla.

Iz istog razloga putovanje u prošlost nije moguæe, ali putovanje u buduænost je jer ovi koji su se vratili iz svemira su došli u buduænost. Ili odgovore krije buduænost. Uostalom èovjek je ipak glup, koliko god on mislio da je pametan. Jednoga dana æe se svi oni smijati nama i govoriti da su ljudi glupi isto kao što mi to sada govorimo za one koji su vjerovali da je Zemlja ravna ploèa. I mora se desiti nešto što æe iz temelja poljuljati sve zakone fizike i teoriju relativnosti jer ta teorija nije održiva. Uostalom kako gravitacija može utjecati na vrijeme odnosno svjetlost, ako svjetlost nema masu, a foton navodno nema masu. Znaèi li to da foton ipak ima masu, pa gravitacija privlaèi svjetlost pa vrijeme teæe drugaèije ili pak gravitacija ne djeluje samo na masu (proton i neutron) veæ i na foton (svjetlost).
Uostalom tko kaže da se atom sastoji od onoga od èega se sastoji? Možda se i proton i neutron i elektron i pozitron i neutrino i sve ostale èestice koje se mogu naæi u tom infinitezimalnom djeliæu prostora sastoje od još manjih èestica. Uostalom to su i dokazali. I te èestice se zovu kvarkovi. No možda i svaki od tih kvarkova nosi neko obilježje, tipa jedan je zadužen za masu, drugi za naboj, treæi za energiju i tako dalje. I možda se upravo u tome krije razlika izmeðu energije i èestice i možda je upravo tu ta glupa povezanost one Einsteinove glupe formule E = mc². No to je pitanje na koje tek treba dati odgovor.

Uostalom ja ionako neæu biti živ da to doznam. Jer kako god okreneš vrijeme leti i ništa ga ne može više vratiti. A moje vrijeme se lagno bliži kraju...

Juèer sam ubio èovjeka. Ne doslovno, ali kao da jesam. Ostavio sam ga, na milost i nemilost, da mu netko drugi pomogne ili da se sam izvuæe.

Da to sam ja. Zašto sam to uèinio? Od straha. Vidite, bojim se bespomoæne osobe koja treba moju pomoæ. Zapravo bojim se toga što bi drugi ljudi rekli da sam štogod uèino, jer što god ja uèino to nikada nikome nije pravo, uostalom tko kaže da moja pomoæ ne bi dotiènom odmogla, a ne pomogla. Što ja znam o svemu tome. Ništa. Što ja znam o životu. Ništa.

Èitav moj život poèiva na temeljnoj èinjenici. Homo homini lupus est. Ja se držim dalje ljudi i ljudi se trebaju držati dalje od mene. I nemojte mi sada nabijati komplekse (jer ih imam iovako dovoljno) da je to glupa èinjenica, jer ja znam da je. Ja sam toga svjestan. Ali èitava moja okolina je ukurcu, a ja za drugu ne znam. Kao da malom crncu u Africi objašnjavate što je to televizor kad on nikada nije vidio nijedan. Smijete me mrziti, jer i ja mrzim sve vas.

Da, to sam ja. Sam sebi dostatan. Sebièan, ohol, pokvaren, èovjekomrzac i šovinist. Bezosjeæajan gad, emocionalno hendikepiran. Sadist. Jebe mi se za druge ljude. Boli me kurac što je njima loše, bitno je da je meni dobro. Ako je nekom bolje nego meni onda mu zavidim, i nastojim svim silama da mu sjebem život.

Nemam prijatelja, nemam djevojku, nemam ni obitelj. Uostalom koji æe mi kurac jer ja sam sâm sebi dovoljan. Prijatelji te uvijek iskorištavaju, ogovaraju, zavide ti ili te ismijavaju i od njih nemaš koristi. Žena ti stalno kvoca, sere i kuka, nikad joj ništa nije pravo i nikad joj ništa neæe biti po volji. Što god ti napravio i koliko se god trudio ona æe ti uvijek naæi prigovor. Obitelj je ono što ti treba pružati potporu i omoguæiti normalan psihofizièki razvoj, no ostaci ostataka su upravo ovo naèinili od mene.

Uostalom, ja sam svjestan svih mojih mana. Nadam se da ste i vi i zato bježite što dalje. Bježite koliko vas noge nose. Meni ne trebate. Ja sam sâm sebi dovoljan. Ajde sad, gubite se. Iš.

Znam to. To je èinjenica koje postanete biti svjesni tamo negdje kada shvatite da æete uskoro ostati prepušteni sami sebi i da neæete imati nikoga da vas usmjerava, bodri, pomaže vam i tješi kada vam bude najgore. Kada otkrijete da se 30 približava vrtoglavom brzinom, a da su svi vaši planovi koje ste imali kao klinci davnih dana propali u vodu, a svim vašim sada veæ bivšim prijateljima ide bolje nego vama i uporno lupate glavom i pokušavate pronaæi jedan jedini jebeni razlog zašto je to tako. A razloge znate. Zato što su njihovi roditelji imali više novaca pa su im mogli materijalno više pomoæi, kupiti im auto, stan, kuæu ili bar platiti polog za kredit. Zato što nisu bili optereæeni konstantnim pritiskom ili još gore emocionalnom hendikepiranošæu. Zato što su živjeli u sretnijoj obitelji. Zato što nemaju nikoga u obitelji tko je invalid. Zato što im nitko u bližoj obitelji nije umro. Zato što oni nisu bili optereæeni time da se svima moraju svidjeti i da svi moraju imati lijepo mišljenje o njima. Zato što se nisu bojali onoga što jesu...

Problem je u meni. Nije stvar u tome da ja ne osjeæam ništa. Ipak sam èovjek i imam osjeæaje, samo ih nisam u stanju pokazati. Vjerojatno ih nikada neæu biti u stanju pokazati. Nikada nikome reæi da ga volim, niti to pokazati. Zapravo vjerojatno sam ja jedan od krivaca zašto je moja obitelj takva kakva je. Kod nas nema nikakvih èestitanja roðendana, imendana, kojekakvih blagdana, nema ni grljenja, ni ljubljenja, ni doèekivanja, ni opraštanja, nitko se ne raduje nièijem uspjehu. Možda je nekada i bilo drugaèije, ali zadnjih 15 godina sve je isto...

Pokušavam se sjetiti kada sam zadnji puta zbilja, ali zbilja bio sretan. Mislim da je to bilo u èetvrtom razredu osnovne škole, ili to ljeto poslije njega kada prelazite u više razrede i više niste klinci. Sjeæam se tih dana. Vladali su Mastersi (tko se još sjeæa He-Mana, Sceletora, Hodraka), i svatko od nas je imao par njihovih figurica... Devedeset i prve sam prvi puta vidio more (na prste jedne ruke mogu izbrojati koliko sam ga puta do sada vidio u životu), i te iste godine stari je kupio i televizor u boji i stari crno-bijeli je otišao u povijest. No ta vremena su prošla. Došao je rat i sve je otišlo kvragu. Sjeæam se i dana kada smo otišli iz Broda. Bilo je to 6.7.1992. Topovska granata je pala 20 metara od zgrade, èitav stan je bio u dimu, a geleri su bili svuda oko nas. Jedna žena je ostala bez noge. Staroj je to bilo dovoljno. Još isti dan smo otišli...

No sranja se nikada ne dogaðaju nekome drugome. Vrijeme prolazi. Leti. Ono je èovjekov najveæi neprijatelj. Od srednje škole me boli želudac. To razdoblje bih najradije preskoèio i nikada se ne bih ni sjeæao. Zapravo preskoèio bih i razdoblje fakulteta jer dok sam se ja trudio kako kreten da steknem neku reputaciju, prosjek i sve radio savjesno, drugi su igrali pokvareno, prepisivali, varali, podvaljivali tuðe programe i završili faks. Biti pošten i dobar gotovo isto kao i biti naivan. Zar sam ja zbilja mislio da se poštenjem i radom nešto može postiæi? Kada bih mogao, za godinu dana bih završio jebeni faks, pokupio sve dvojke, sjebo prosjek i reputaciju, pokupio diplomu sa kojom bih mogao obrisati guzicu i odjebao sve. Ali ne mogu. Ne mogu protiv sebe. Volio bih da mogu, ali ne mogu. Ljudi se ne mijenjaju, nikada...

Ponestaje mi vremena i više nemam svo vrijeme na svijetu. Nemam bogate roditelje. Ostaje mi samo teret kojeg ne mogu podijeliti sa nikime jer nitko ne mora nositi taj teret osim mene. Zato i jesam sam. Ne želim i ne mogu drugima upropastiti život. Jer to je jedino što ja još znam i umijem...

Zbilja više ne znam koliko dugo æu još moæi ovako. Sve ovo me ubija, polagano. Ako je ovo moje stanje i bila depresija, ono to veæ odavno nije. Zbilja, ali zbilja nemam više snage da se natežem sam sa samim sobom. Da se pravim da je sve u redu, kada nije u redu, da uporno tražim jedan jedini jebeni razlog da nešto promijenim u ovom jadnom životu, a znam da ga nema, i da uporno pokušavam držati jebenu situaciju u ovoj mojoj sjebanoj obitelji pod kontrolom, ali koliko god se trudio sve polako odlazi kvragu.

Svaka normalna osoba se rodi, odraste u obitelji (obitelji orijentacije) te je napusti i ode osnovati svoju obitelj (obitelj prokreacije), samo je moja obitelj orijentacije ukurcu, a obitelj prokreacije nikada neæu imati jer ja ne mogu imati djecu. Uostalom ne mogu živjeti sa tolikom krivnjom i grižnjom savjesti da sam bio loš unuk, sin, brat, jer ja to i jesam bio. Da sam bilo što mogao promijeniti, bi li promijenio. Kad mi je djed umro prije tri godine (a bio mi je skoro kao otac jer sam kod njega i bake živio do 4 godine) shvatio sam da ništa više neæe biti isto, da mu nikada više neæu imati priliku nazvati ga, èuti njegov glas, pitati ga kako je, èestitati mu roðendan. Otišao je i više ga nema. Ostao je samo uspomena. I prešao sam preko toga, potisnuo osjeæaje duboko u sebe i pravio se da sam dobro i da se ništa nije dogodilo, a toliko toga je ostalo nedoreèeno meðu nama. I vrijeme je prolazilo. A onda je par dana prije prošlog Božiæa umrla baka. Nisam pustio ni suzu, a jebeno je boljelo. I isto je puno stvari ostalo nedoreèeno meðu nama i dok je ona bila u bolnici i dok me stara molila da je doðem posjetiti, ja sam drkao kurac radeæi proraèun jebene centrifugalne pumpe (koju usput još nisam predao) jer je glupi asistent najavio da odlazi sa faksa, a znao sam da je kod drugog asistena neæu predati narednih šest mjeseci i mislio da æe se sve dobro ispasti ako je predam. No shit happend, a baka je umrla dan poslije dok sam ja još bio u Zagrebu. Potisnuo sam i te osjeæaje još dublje u sebe i nastavio živjeti sa time. No stara sve to nije preživjela. Mislim da je to kap koja je prelila èašu.

Moj otac nije bio dobar otac, vjerojatno zato što on nikada nije imao oca, što bi po defaultu i mene trebalo èinit lošim ocem, no ja nikada neæu biti otac i tu se ta prièa završava. Moja stara je previše sranja pretrpjela u životu. Moj otac je bio i loš muž. Uostalom ne znam ima li gore stvari za majku kada shvati da joj je dijete invalid? Kako se nositi sa time. U poèetku postoji nada. U èudo medicine, doktore i sve ostale kvazidoktore. Onda ta nada lagano gasne. Shvatite da su doktori napravili više štete nego koristi i da je sve otišlo kvragu. Ništa se više ne može popraviti. No lako je dok je dijete dijete. No djeca rastu i postanu osobe. I agonija se nastavlja. Stavite se u njegov položaj. Zatvoreni sami u svom izmišljenom svijetu. Rekoh da sam loš brat, a krivnja ubija.

A tu sam i ja. Previše optereæen svojim izgledom (niskim rastom, ogromnom guzicom, seboroiènim dermatitisom) i time što me okolina ne prihvaæa, bar ne onako kako bih ja to želio. I previše fobija i strahova koji me sprijeèavaju u obavljanu svakodnevnih rutinskih poslova o kojima veæina vas ni ne razmišlja dok ih obavlja. Zlo mi je od samoga sebe. Mrzim sam sebe. Uvijek sam se mrzio i uvijek æu se mrziti. Zato što sam kukavica i što ne mogu uzeti život u svoje ruke i napraviti nešto od njega i konaèno poèeti živjeti, veæ na svaku zapreku lagano odustajem. Uostalom koju još budalu moraju pola godine nagovarati da izaðe van sa curom kojoj se sviða. Ali ne morate se bojati i to sam sjebo jer koja bi to osoba tratila svoje vrijeme sa mnom budalom, kada može imati bilo koga normalnog.

Uglavnom, imao sam moguænost da nešto promijenim, još uvijek imam, ali nemam snage. Bezbroj puta sam pokušavao potražiti struènu pomoæ da mi barem kaže što da radim, ali svi znamo kako je to završilo. I gdje smo sada. U ovoj Pripizdini. Èekajuæi da mi roditelji umru i da se osjeæam još više ukurcu jer æe još više stvari ostati nedoreèeno i još više boljeti.

Postoji jedna prièa. Potpuno je istinita. Može se desiti svakome. Tip je imao žensku (ili ženska je imala tipa, ista stvar, ovisi samo o perspektivi), bili su ludo zaljubljeni, voljeli su se, nakon nekog vremena i zaruèili. Vrijeme je prolazilo i baš nešto pred vjenèanje ženska se zaljubi u drugog. Ne želeæi povrijediti zaruènika èeka pravi trenutak da mu kaže da je kraj. I dok ona tako èeka pravi trenutak, njen zaruènik doživi prometnu nesreæu i ostane invalid za cijeli život. Što je ona uèinila? Normalno ostavila ga.

Mislite da je to sebièno od nje? Sa njenog stajališta, ona ga više ne voli. Zašto bi ostala sa njim, ako ga ne voli? Zbog nekog osjaæaja odgovornosti? Osim toga on bi njoj bio samo na teret i zašto bi ona nosila taj križ ako ne mora? A i ako ostane sa njim, cijeli život æe mu srati kako joj je uništio život i bla, bla, bla. Sa njegove strane, on ne može da traži od nje da ona ostane sa njim, jer je previše voli ili mi je previše stalo i ne želi joj uništiti život, ako ga je veæ uništio sebi. Pitanje za sve vas. Što biste vi napravili u toj situaciji? Da ste na mjestu te žene i da ste na mjestu tog muškaca.

pjeva Bryan Adams na jednom od blogova što sam ih otvorio u ovo gluho doba dana, ili bolje reèeno jutra.

Nisam mogao spavati. Ni juèer ni prekjuèer. Zapravo ne znam kada sam zadnji puta otišao spavati prije osam ujutro. Obièno spavam preko dana. Tako manje viðam starce i situacija se puno lakše podnosi. Noæ mi ipak puno bolje leži. Ionako sam ja dijete noæi (i zime). Mirnije je, tiše, vide se zvijezde. Svih sedam cirkumpolarnih zviježða. Skoro pa možete vidjeti zvijezde 5 magnitude. Tako je to u ovoj pripizdini...

Sutra, zapravo danas (iako ne striktno toèno, jer pravi je datum 23.05, ali ipak se radilo o ponedjeljku), navršava se dvije godine kako više na živim u Brodu. Smijem to konaèno i da kažem. Dosad sam to uvijek zvao MjestoUKojemSamŽivio, ali to mjesto ima svoje ime. Nekada se zvao Brod na Savi (brod kao mjesto gdje se prelazi rijeka, a ne kao plovilo), a od 1934. Slavonski Brod. Oni koji ga poznaju ili su ikada bili u njemu, u samom centru grada (bivša Omladinska, a sada Ul. Petra Krešimira IV) postoje tri identièna nebodera, u onom prvom sam ja živio. Toèno pola minute hoda od gradskog trga (nekadašnjeg Trga M. Tita, sada Trga I. Brliæ Mažuraniæ). Ja sam uvije bio gradsko dijete. Sve mi je bilo na dohvat ruke. Pet minuta do osnovne škole, deset do Gimazije, tri do Save. Sada znam, ne samo ja nego i moji starci da je dolazak u ovu PripizdinuUKojojŽivim (u danjem tekstu PUKŽ) bio najveæa pogreška koju su oni poèinili. Veæa od one kada smo se 1984 odselili iz ove PUKŽ-a u Slavonski Brod. Zapravo ja sam roðen u ovoj PKUŽ i tu sam živio i išao u vrtiæ. No starci su se oduvijek željeli vratiti u tu PUKŽ i eto im sada. Stara više ovdje nema nikoga jer su joj svi pomrli (i otac i majka i brat), a stari svaki dan loèe sa svojim starim prijateljima i dolazi kuæi pijan ko' letva ponekad u podne, a ponekad u 10 naveèer jer mu se jebe i jer ionako više ne radi. A onda stara kad ga vidi takvog pizdi, a pošto uvijek ide sa autom i uvijek pije, a veæ je jednom sjebo auto totalka, sreæa njegova da se nije ubio ili ubio nekoga drugog, onda još i krene histerizirati kad ga nema više od tri sata kod kuæe ili kuka i plaèe sve dok joj tablete za smirenje ne poènu djelovati, a onda je kao muha bez glave, proizvodi èudne zvukove i nerjetko se spotièe i pada po kuæi. Vjerojatno ovo grozno zvuèi, i mislite da sam ja grozan jer ovo opisujem na ovaj naèin, ali ovo je moja svakodnevna stvarnost. Zato je volim prespavati jer znam da ja tu više ništa ne mogu uèiniti. Znam i kako æe sve završiti. Stari æe ubiti sebe (vjerojatno i nekoga drugoga), stara æe završiti u bolnici ili na psihijatriji ako se prije toga ne ubije, a ja æu još godinama nakon toga otplaæivati njihove dugove i kredite.

No vratimo se na Slavonski Brod. Nedostaje mi taj grad. Malo previše uspomena me veže za njega. I još se ne mogu pomiriti sa èinjenicom da ja tamo više ne živim. Nedjeljni odlasci na misu (u samostan), ispijanje kave u Mozartu (poslije Iguani ili Alfi), opijanja na klupi kraj Radio Broda (istina Radio Brod više nije tamo, ali ta klupa æe uvijek ostati naša klupa), odlazaka u Rupu, Green Park i uvijek nezaobilazni Snoopy, a kasnije DoubleM (ni njega više nema, bar mislim). Istina nakon odlaska u Zagreb sve se to razvodnilo, ali ipak sam barem jednom tjedno, subotom ili nedjeljom (kad bi se ekipa, ili ja vratili iz Zagreba) mogao izaæi u grad, vidjeti što ima novo, poprièati o starim danima. A onda bi došlo ljeto i sve bi se vratilo u normalu, manje ili više. Otišli bi koji dan na kampiranje na Petnju ili na Poloj, do Klakara ili Rušæice. Promatrati Perzeide u kolovozu. Ovdje se rijetko kada maknem iz kuæe. Nisam izašao barem mjesec dana. Jedina veza sa svijetom mi je ova kockasta kutija što lagano ubija moje oèi i leða. I sve je lagano otišlo kvragu.

Znam da je krajnje vrijeme da nešto promijenim u ovom svom bijednom životu. Znam da neæu biti mlaði i da æe mi kasnije biti sve teže. Zapravo znam i da je sve to nemoguæa misija, osobito sada. Nemam više razloga, a ni volje da bilo što promijenim jer zapravo poèinjem se izvrsno osjeæati ovako kako se osjeæam i možda mi se zapravo sviða ovo muèenje. I uživam u tome da patim jer nakon toliko godina èovjek se navikne i to postane normalno i bilo bi nenormalno kada bih meni bilo lijepo i kada bih ja bio sretan. I možda je to pravo stanje stvari. Možda i tako mora biti. Ako se prošlost ne može promijeniti, sadašnjost ne postoji (jer u milisekundi postane prošlost), ne postoji ni buduænost jer i ona na kraju postane prošlost (a prošlost se ne može promijeniti), ni buduænost se ne može promijeniti. I èemu se onda truditi? Koja je svrha?

U ove dvije godine, koliko postoji ovaj blog, ja nikada nisam ostavio niti jedan komentar ni na svom ni na ostalim blogovima. Zašto? Ako èitate ovaj blog trebali biste znati, ako ne ponoviti æu po tisuæu i prvi put. STRAH OD LJUDI. Sad se sigurno pitate što mi to može netko napraviti ako na njegovom blogu ostavim komentar. Fizièki ništa jer ne zna ni tko sam ni gdje živim, ali ni ja se ne bojim fizièke boli. Bojim se one druge koju svi zanemaruju i uglavnom se prave da je nema, ali ona je tu i znate onu PERO JE MOÆNIJE OD MAÈA tako je i ova druga puno moænija. Fizièka bol nestane, ali ova ostane duboko zapisana u kori velikog mozga kao nova brazda za sjeæanje.

Recimo ovako, bojim se toga da æete steæi krivi dojam o meni jer prvi dojam koji ja inaèe ostavljam na druge ljude je katastrofalan, a do drugog dojma u veæini sluèajeva nikad i ne doðem jer je prvi dojam bio takav da su ti ljudi veæ digli ruke od mene. Drugo, bojim se da æu vas razoèarati. Reæi æete, gle ostavio mi je komentar, idem sad malo pogledati njegov blog i ono puf veliko razoèaranje. Ja nisam ono što ste oèekivali, a znam da svi nešto oèekujete. Onda, ako i ostavim komentar, što ako u njemu postoji nešto zbog èega æete se osjeæati loše ili nešto što æe vama nanijeti onu gore opisanu bol, ili još gore ako kažem nešto što æe zauvijek promijeniti vaš život i to nagore. Nakraju krajeva zapravo se bojim da æu ispasti glup, pa znate i onu BOLJE JE ŠUTJETI I PUSTITI DRUGE DA MISLE DA SI GLUP, NEGO PROGOVORITI I OTKLONITI SVAKU SUMNJU. Znam da su razlozi glupi i da su me trebali prestati pucati nakon izlaska iz puberteta (tko zna možda nikada nisam ni izašao) i znam da sam psihièki rastrojen i zapravo bolestan (jer ovo je ipak bolest), ali ja si nažalost ne mogu pomoæi. Vjerojatno nikada ni neæu ostavit nijedan komentar. Vjerojatno do kraja svog bijednog života nikada više neæu nikoga nazvati telefonom. Vjerojatno æe broj ljudi sa kojima æu komuniciati biti ogranièen na mizerno mali broj. A možda i napišem knjigu tipa: Živjeti sa ...

To što ne ostavljam komentare, ipak ne znaèi da vas ne èitam i vjerujte mi proèitao sam blog svakoga tko je ikada ostavio ikakav komentar na mom blogu i to od prvog do zadnjeg posta, a kod nekih èak i njihove druge blogove. Takoðer se moram isprièati jednoj osobi, prije par mjeseci dobio sam štafetu od nje, ali je nikada nisam preuzeo. Bilo me strah (ali to vjerojatno znate do sada), a i nisam je imao kome proslijediti (nemam je ni sada). Uostalom nisam još spreman na otkrivanje svojih tajni. Ipak se ja bojim ljudi.

Ne mogu vjerovati, ovo je prvi post u kojem ja nisam nešto opsovao. Žao mi je ako sam vas razoèarao.

Više od ponedjeljka jedino mrzim nedjelju (danas je ipak još uvijek nedjelja). Zašto? Zato što nakon nje dolazi ponedjeljak i sama pomisao na to èini da se osjeæam nelagodno i ukurcu. E da, tako je bilo nekada dok sam išao i školu, dok sam radio. Sada toga više nema, ali ja i dalje mrzim nedjelju zato što je tako monotona i dosadna, potpuno isplanirana i nimalo spontana.

Sve je teklo normalno do veèeri, onda me nešto puklo. Lijeènici bi rekli F32, vjerojatno i je. I bio mi je pun kurac svega. Možda je kriv PMS, ali samo malo muškarci nemaju PMS, zar ne? Ili možda ja nisam muškarac? Ajde da vidimo. Pišam stojeèki (mogu i sjedeèki), imam onu stvar, imam bradu, brkove, nemam sise, koliko znam u svim kuæicama gdje se traži da se upiše spolm upisujem "M", bio sam u vojsci. Èini li me to muškarcem? Ili sam možda ipak pièkica. Vjerojatno ovo drugo.

Prije mnogo godina, dok smo još živjeli u iluziji da se stvari još mogu ispraviti i da može biti bolje, svatko je pokušavao to uèiniti na svoj naèin i svatko je èinio istu pogrešku. Stvari se ne mogu ispraviti, treba se pomiriti sa èinjenicama i pokušati nastaviti živjeti sa njima kako god se zna i umije, ali mi to tada nismo znali i potrošili smo ogrome kolièine vremena i energije. Onda smo odluèili sve to zakopati duboko negdje u sebi i živjeti kao da se to nikada nije ni dogodilo. No ne možete smeæe uvijek pomesti pod tepih, prije ili kasnije izaðe na površinu. I tako prvotna laž izmišljena da saèuvaš svoju glavu, vodi ka drugoj koja je pokriæe prvoj, pa treæoj koja je pokriæe drugoj i dok se okreneš shvatiš da je skoro èitav tvoj život samo veliko klupko laži.

Par èinjenica koje su svima poznate. Nema sretnih brakova. Ljubav uvijek umire nakon par godina. U vezi se uvijek netko trudi više. Taj netko uvijek oprašta onom drugom sve sitnice i uvijek ide na svoju štetu. I taj netko na kraju uvijek pukne i tada veza puca. Razvod. A što kada razvod nije moguæ? Kada postoji nešto što ga sprijeèava? I onda to dvoje ljudi ostaju zajedno i život postaje nemoguæ.

Moji su se trebali razvesti davnih dana. Ovako samo rade sranja i nanose bol svima nama. A i onaj glupi razlog da to ne uèine je toliko banalno glup i sada znam da je trebalo biti drugaèije. Znam da bi svima bilo bolje. Uostalom sad su prestari i da se razvode. Šteta je poèinjena i tisuæu puta je gora od one prije mnogo godina, a da se tada poduzelo nešto možda bi sve bilo drugaèije. I gdje sam tu ja? U sredini. Možda sam trebao nešto poduzeti. Ovako moram èitav svoj život živjeti sa krivnjom da sam nesvjesno (ili možda èak i svjesno) uništio svoje i tuðe živote. Pa znam da neæu poèiniti više istu grešku. Uostalom ja jedini moram nositi ovaj križ.